Zadnja vrata su već bila otvorena
Sljedeće godine nisu se ponašale kao poslušni niz tragova. Putovanja su zaustavljena tijekom pandemije, a Matova zapamćena upozorenja nisu mogla sve poštedjeti gubitka. Držao je rezervu umjesto da provede cijelu uspješnu sezonu na impresivnom mjestu. Pažljivo su ga koristili, neke igrice prilagodili za kućnu upotrebu i smanjili posao koji se više nije isplatio. Maja je nastavila graditi. Ema je prošla kroz promjene u vlastitoj profesiji. Bilo je teških večeri, ali Mato više nije zamjećivao da je potreban u svakom času da je voljen. Ponekad je koristan čin bio napraviti večeru i slušati.
Kako su se posjetitelji vraćali, njihov prijenosni format prerastao je u mrežu domaćina i originalnih izdanja igara. Tvrtka je zaradila naknade za vlastiti rad, a ne vlasništvo nad gradovima koji su je inspirirali. Hrvatska je uvela euro u siječnju 2023.; Mato je pripremio prikaze cijena i sustave, a prihvatio je da mu zapamćena promjena ne dopušta odabir službenog tečaja konverzije. Nezgodan posao objašnjavanja novih cijena proizveo je kapetana koji je mogao riješiti bilo koju kartu blaga osim vlastitog računa. Maja je napisala taj vic. Mato se smijao dok ga nije podsjetila tko je vlasnik dvadeset pet posto.
Do 2026. godišnja dobit poduzeća nakon oporezivanja iznosila je 820.000 eura. Mato je i dalje držao sedamdeset pet posto, a Maja dvadeset pet. Zadržali su operativne rezerve prije raspodjele dijela dobiti. Godine oporezovanog osobnog dohotka donijele su Mati udoban stan, ušteđevinu i mogućnost pomoći roditeljima bez kriznog sastanka. Nije trebao prodati tvrtku kako bi dokazao da je novac stvaran. Morao je ući u restoran, uživati u hrani i prepustiti upravitelju kontrolu bez potajnog gledanja ekrana za rezervacije ispod stola.
Ema je zadržala vlastiti posao i vlastiti apetit za vani. Živjeli su zajedno ne pretvarajući se da ljubav zahtijeva identične interese svako poslijepodne. Mogla bi putovati bez njega; mogao bi ostati da završi novu igru. Kad su putovali zajedno, više nije obećavao da će otići nakon posljednjeg hitnog zadatka i doći ispričavajući se u ponoć. Fotografija na njegovu telefonu sada je bila drugačija. I on je bio u njemu, izgledao je manje herojski od Eme, smiješeći se nečemu izvan kadra. Odbila mu je dopustiti da ga zamijeni dostojanstvenijom verzijom.
Lein hostel je rastao, a udaljenost između njih s vremenom je postala ugodno prijateljstvo. Sara je i dalje putovala i ponekad poslala rečenicu dovoljno oštru da poboljša cijeli njegov nacrt. Maja je svoj dio kreativnog posla vodila s autoritetom, ljubavlju i bez starih romantičnih pitanja ispod stola. Ovi završeci nisu bili neuspjesi koje je morao ispraviti s više novca. Bili su rezultat izbora koji su konačno doneseni naglas. Ema je znala za njih, kao što je Mato znao da je ona voljela i bila voljena prije njega. Nijedan nije tražio od drugoga da proizvodi praznu prošlost.
Tena je obučavala klijente koji su mogli pratiti, Lana se udala za partnera kojeg je odabrala, a Doru je glazba vodila u gradove u kojima nitko nije priznavao Matovu krunu. Zora je poslala fotografije iz druge luke. Vesna je prodala više kolača nego što su njegovi događaji mogli potrošiti. Klara je povremeno rezervirala društvo, dok su Nina i Iva na druženja donosile svoje izvrsne projekte. Stari flertovi postali su niz prijateljstava, toplih sjećanja i odgovarajuće distance. Mato je uživao u ponovnom susretu ne računajući sobu kao dokaz bilo čega osim ljudi voljnih provesti večer zajedno.
Boro je na okupljanju primorske industrije javno zamolio Matu da osmisli posebnu igricu za njegovo obnovljeno mjesto. Naknada je bila znatna, a zahtjev je došao bez cjenkanja da se izbriše ime kreatora. Mato je prihvatio jer ga je posao zanimao. Maja je inzistirala da kapetan ostane smiješan. Na otvaranju su se gosti nasmijali u istom trenutku kad se napokon nasmijao i Boro, a Mato je osjetio kako se zadovoljavajući preokret pretvorio u nešto korisnije od osvete. Čovjek koji je nekoć kupovao najjeftiniju moguću kreativnu radnu snagu sada je predstavio dizajnere prije nego što je predstavio prostor. Njihova su imena ostala na djelu.
Poslije je Ema zatekla Matu kako gleda u more u skupoj jakni s papirnatom krunom u džepu. Pitala ga je je li ga uspjeh učinio kontemplativnim ili ga je samo umorio. Rekao je da je razmišljao o stolu ispod kojeg je nekoć spavao. Ema ga je poljubila, a zatim mu predložila da bi njihova sljedeća avantura mogla sadržavati manje stolova i više ručka. On je pristao. Vozač ih je mogao odvesti kući; umjesto toga šetali su, zaustavljali se zbog hrane i gledali strance kako pokušavaju riješiti malu promotivnu zagonetku, a da nisu prepoznali čovjeka koji ju je napisao.
Jedan je igrač s veličanstvenom samouvjerenošću ponudio pogrešan odgovor. umalo se umiješao Mato. Ema mu je stisnula ruku. Čekali su dok se grupa svađala, smijala i pronalazila put naprijed bez njega. Bilo je to malo zadovoljstvo, ali nepoznato u njegovom prvom životu: nešto što je napravio moglo je živjeti u drugim rukama, dok je on stajao pored voljene osobe i nije radio ništa korisno. Kad je došlo posljednje veselje, diskretno se naklonio prema moru. Ema ga je nazvala nemogućim. Njezin osmijeh sugerirao je da nema hitnih planova da pronađe lijek.
Otišli su kući prije nego što je večer postala još jedan zadatak. Mato je ostavio krunu na polici i svoj telefon kraj nje. Vratio se zaraditi novac i zadržati svoje ime na svojim idejama. Učinio je oboje. Vrata koja je Ema otvorila nisu bila početak nove razine ili zagonetke koju je morao svladati. Bio je to njihov običan život, čekanje s planovima za sutra, večerašnji smijeh i dovoljno prostora da ponovno izaberu jedno drugo. Ovaj put je prošao prije nego što ga je itko morao dvaput zvati.